Šta je koncertna harmonika?
Kada pomislimo na harmoniku, često zamišljamo seosku igru ili kafansku baštu. Ali u koncertnoj dvorani instrument postaje nešto sasvim drugo: prefinjen klasičan glas sposoban za Bahove fuge, Pjacoline tanga i najsmeliju savremenu muziku. To je koncertna harmonika.
Klasičan, a ne samo narodni instrument
Koncertna harmonika – koju nazivaju i klasičnom ili hromatskom – građena je za koncertnu binu, a ne za plesni podijum. Desna ruka ima potpunu hromatsku klavijaturu, a zvuk može da pređe od najtišeg šapata do velikog orguljaškog narastanja, sve oblikovano mehom.
Upravo taj izražajni raspon doneo joj je mesto uz klavir i violinu na konzervatorijumima širom Evrope, uključujući Muzičku akademiju u Ljubljani, gde se Mile Viero školovao.
Melodijski bas: ključna razlika
Najveća razlika u odnosu na narodnu harmoniku je u levoj ruci. Tradicionalni instrument koristi 'Stradella' sistem unapred postavljenih akorda – odličan za pratnju, ali ograničavajući za umetničku muziku. Koncertna harmonika dodaje sistem melodijskog basa (konverter) i levoj ruci daje sopstveni potpun hromatski opseg.
Sa nezavisnim glasovima u obe ruke, harmonikaš konačno može da odsvira Bahovu fugu, Skarlatijevu sonatu ili složenu savremenu partituru tačno onako kako je napisana.
Od Baha do Pjacole – i dalje
Koncertni repertoar je mnogo širi nego što većina slušalaca očekuje. Seže od baroknih transkripcija (Bah, Skarlati, Ramo) preko originalnih dela 20. i 21. veka pisanih posebno za instrument, do tanga Astora Pjacole, filmske muzike i krosovera.
Mnogi izvođači, među njima i Mile Viero, u isti program unose i narodnu i sevdah tradiciju Balkana – dokaz da jedan jedini instrument može da obuhvati i koncertnu dvoranu i slavlje.